Logoped je stručnjak osposobljen za rad na prevenciji, detekciji, dijagnosticiranju i tretmanu poremećaja humane komunikacije pod kojom se podrazumijevaju svi oni procesi i funkcije koji su povezani s produkcijom govora, te s percepcijom i produkcijom oralnoga i pisanoga jezika, kao i oblicima neverbalne komunikacije. Osposobljava stručnjake za rad na prevenciji, dijagnostici i rehabilitaciji poremećaja komunikacije, jezika, govora i glasa (poremećaja izgovora, poremećaja fluentnosti govora, jezičnih poremećaja - usporeni jezični razvoj, afazije i drugi neurogeni i neurološki poremećaji jezika - dysarthria, apraxia , poremećaja pisanog jezika - dyslexia, dysgraphia, poremećaja koji pogađaju matematičko i logičko rezoniranje – akalkulia, poremećaja glasa, poboljšanja komunikacijskih vještina i učinkovitosti - poboljšavanje glasovnih kvaliteta kod vokalnih profesionalaca, rad s osobama iz dvojezičnih sredina i sl.) svih dobnih skupina.
Mnogi roditelji često su u nedoumici kada prvi put posjetiti logopeda. Da bi Vam olakšali odluku na pitanje postavljano u naslovu teksta donosimo Vam pregled najčešćih poteškoća s ovoga područja.
USPOREN RAZVOJ GOVORA
Usporeni razvoj govora, zaostajanje u razvoju govora i nedovoljno razvijen govor dijagnoze su koje se odnose na neadekvatan razvoj govora, a terminologija se mijenja ovisno o kronološkoj dobi djeteta. Dijagnoza usporen razvoj govora odnosi se na zaostajanje u vrijeme dok je govor još u razvoju tj. do tri- četiri godine; zaostao razvoj govora postavlja se kao dijagnoza kod djece koja se nalaze u dobi od tri do šest, sedam godina, dok dijagnozu nedovoljno razvijen govor nalazimo kod djece koja su navršila šest, sedam godina, ali im je govor pojmovno siromašan, rečenice kratke i agramatične. Kada govorimo o razvoju govora važno je napomenuti da među djecom postoje velike individualne razlike u ovladavanju govorom. Zato kažemo da kašnjenje u razvoju govora može biti individualna razvojna karakteristika, ali i poremećaj. Poznavanje i prepoznavanje ranih pred pokazatelja jezično-govornih poremećaja izuzetno je važno jer rana identifikacija poremećaja omogućava pravodobnu terapija i savjetovanje, omogućava prevenciju teškoća koji se mogu javiti kao nadogradnja na sporiji jezično-govorni razvoj, a roditeljima pruža sigurnost i opuštenost u komunikaciji sa djecom. Kad roditelji posumnjaju na zaostajanja u razvoju govora djeteta trebali bi se odmah obratiti stručnjaku - logopedu. Ako je dijete još premalo za rehabilitaciju, roditelji će dobiti informacije i savjete za postupak s njim dok malo ne poraste, i tako će steći sigurnost i smanjiti zabrinutost koja uvelike može utjecati na komunikaciju sa djetetom.
MUCANJE
Mucanje je najpoznatiji komunikacijski ali i govorni poremećaj koji se najčešće javlja između 2 i 5 godine života jer je upravo to period u kojem dijete ubrzano usvaja govor i jezik. Učestalost pojave mucanja među djecom predškolske dobi je 2,4 %, i tri puta se češće pojavljuje kod dječaka nego kod djevojčica. Odgovor na pitanje zašto djeca mucaju još uvijek nije u potpunosti poznat, pa kada govorimo o uzrocima mucanja zapravo govorimo o kombinaciji mnogih faktora, a najistaknutiji su nasljedne osobine, jezik, te uvjeti rasta i razvoja djeteta. Kada govorimo o mucanju zapravo govorimo o poremećaju govora kojega karakteriziraju slijedeće manifestacije: ponavljanje dijelova riječi i rečenica, produžavanje glasova, zastoji u govoru, neadekvatne pauze, ubacivanje različitih glasova, poštapalice (ovaj, pa….), dulje trajanje govora, razni nepotrebni zvukovi ("uh", "aa", "ah"), manja količina govora i sl. Mucanje može početi na različite načine ali bitno je naglasiti da nije svako zapinjanje u govoru ili svaka govorna nefluentnost jednako zabrinjavajuća. U periodu kada dijete usvaja govor tj. u predškolskoj dobi česta je pojava tzv. „normalnih disfluencija“ koje se manifestiraju u jednom do dva ponavljanja sloga ili cijele riječi. Takva fiziološka zapinjanja i ponavljanja uzrokovana su brzim i intenzivnim razvojem mišljenja dok aktivni rječnik djeteta još nije velik, izražavanje nije usavršeno, pokreti govornih organa nisu precizni, a emocionalno uzbuđenje koje prati razvoj govora je veliko. Simptomi koji nam otkrivaju da se radi o blagom ili jakom mucanju, a ne samo o prolaznoj razvojnoj fazi su mnogobrojni, pa tako dijete koje muca ponavlja određene glasove, slogove ili riječi više puta, na mišićima lica ili vratne muskulature prisutni su znakovi napora i napetosti, javljaju se potpune govorne blokade koje traju i po nekoliko sekundi, dolazi do promjene kvalitete glasa, dolazi do zamjenjivanja riječi, kod djeteta se javlja sram i postaje svjesno da nešto s njegovim govorom nije u redu, dolazi do izbjegavanja govora i govornih situacija. Ukoliko kod djeteta prepoznamo neke od opisanih manifestacija potrebno je potražiti savjet logopeda koji će dijete poslušati, procijeniti njegov govor i roditeljima dati daljnje upite za komunikaciju kako bi se smanjila mogućnost ostanka i/ili pojačavanja simptoma.
DISLEKSIJA I DISGRAFIJA
Mnogo je definicija disleksije, ali najjednostavnije je reći da je to poremećaj čitanja. Drugim riječima, dostignuta razina čitanja i pisanja znatno je niža od očekivane s obzirom na kronološku dob, inteligenciju i obrazovanje. Disleksija se obično otkriva u ranom školskom dobu, kada dijete počinje usvajati vještine čitanja i pisanja. Uzroci disleksije još uvijek nisu u potpunosti poznati. Ipak neki od uzroka disleksije koji se najčešće spominju su lošija fonološka obrada riječi, izmijenjena vizualna obrada informacija, te lošije kratkotrajno pamćenje. Moguće je da su svi gore navedeni uzroci posljedice „drugačije“ organizacije mozga tj. disfunkcije moždanih hemisfera u integriranju vještina i sposobnosti koji sudjeluju u procesima čitanja i pisanja. Postupak čitanja, kao i mišljenja, ovisi o našoj sposobnosti da se koristimo jezikom. Zbog toga je i traženje uzroka pojave disleksije prilično složeno. Da bi se proces čitanja usvojio uspješno, dijete mora razviti neke sposobnosti i savladati određene vještine: mora poznavati do izvjesnog stupnja govorni jezik prije nego što počne čitati, kako bi moglo shvatiti poruku teksta; mora znati rastaviti riječi na sastavne dijelove, slogove i glasove; treba naučiti vezu između slova i glasa; treba savladati orijentaciju u prostoru i praćenje slijeva na desno i gore-dolje; treba naučiti da je pisana riječ znak za izgovorenu i da ima isto značenje; treba razumjeti pisanu poruku.
Dijagnozu specifični poremećaj čitanja i pisanja (dyslexia i disgraphia) ne postavljamo prije kraja drugog razreda. Kada govorimo o simptomima disleksije zapravo govorimo o simptomima koji se javljaju kod sve djece koja usvajaju čitanje i pisanje ali ono što razlikuje djecu s disleksijom od ostale djece je količina i izraženost tih simptoma. Glavna obilježja disleksije su:
-Teškoće u stvaranju veze slovo-glas
-Otežano povezivanje glasova i slogova u riječi
-Premještanje ili umetanje glasova
-Zamjenjivanje grafički sličnih slova (b-d, o-u, a-e…..)
-Zamjenjivanje fonetski sličnih slova (g-k, d-t, b-p)
-Izostavljanje slogova i glasova (preskočiti –preskoči)
-Pogađanje ili zamjena riječi ( kula-kuća, stop-stoj)
-Teškoće u slijedu smjera čitanja (gore –dolje, lijevo-desno)
-Preskakanje reda prilikom čitanja ili vračanje na već pročitani red
-Slabo razumijevanje pročitanog teksta.
Glavni znakovi koji ukazuju na mogućnost pojave disleksije, koji zahtijevaju stručnu obradu i procjenu, su izražene teškoće u usvajanju jezika, teškoće kratkoročnog i dugoročnog pamćenja, te teškoće fonološke svjesnosti (dijete ne može podijeliti riječ na slogove, ne prepoznaje rimu, ne prepoznaje početni glas u riječi...).
Smetnje u čitanju često su povezane sa teškoćama u pisanju (disgrafija). Disgrafija se definira kao nesposobnost djeteta da svlada vještine pisanja, a ta nesposobnost manifestira se trajnim, mnogobrojnim i tipičnim greškama. Greške koje se javljaju pri pisanju nisu povezane s neznanjem pravopisa kao ni sa govornim i intelektualnim razvojem. Kao i disleksija, disgrafija ima složenu psihološku i neurološku osnovu ali i jezičnu podlogu. Prema uzrocima nastanka možemo govoriti o nasljednoj disgrafiji, disgrafiji uzrokovanoj vanjskim čimbenicima, te o kombiniranom obliku. Ako su pogreške koje se javljaju u pisanju posljedica teškoća u izgovoru glasova ili slušnom razlikovanju glasova govorimo o fonološkim disgrafijama. Disgrafija se može javiti i kao posljedica teškoća u vizualno-prostornoj percepciji, teškoća u jezičnoj zrelosti, teškoća zadržavanja pažnje i koncentracije, slabije razvijene motorike...
TEŠKOĆE IZGOVORA GLASOVA (ARTIKULACIJSKE POTEŠKOĆE, DISLALIJE)
Prvi glasovi koje dijete proizvodi izgovorno su nejasni i akustički neodređeni. S godinama se izgovor usavršava i dijete se postupno približava ispravnom izgovoru svakoga glasa. Poremećaj izgovora glasova kod djece jedan je od najčešćih razloga zbog kojega roditelji traže pomoć logopeda. Takav „krivi“ izgovor glasova privlači pozornost slušaoca, ali može imati i utjecaj na razumljivost govora i otežano primanje poruke koju govornik želi prenijeti. Poremećaj izgovora glasova ili dislalija može se javiti u tri oblika. To su omisija, supstitucija i distorzija. Omisija se odnosi na nečujnu realizacija nekoga glasa, pa tako umjesto trava čujemo taava, umjesto truba –tuuba….. Supstitucija je zamjena jednog glasa drugim iz istog izgovornog sustava pa umjesto šuma čujemo suma, čarapa je carapa ….. Distorzija se odnosi na pogrešan izgovor nekoga glasa.
Pri pojavljivanju i usvajanju glasova vlada određeni red, tj. glasovi imaju svoju razvojnu liniju. U razvojnoj liniji prvo se pojavljuju vokali (samoglasnici): a, e, i, o, u, zatim konsonanti (suglasnici): p, b, m, t, d, n, k, g.. Nadalje, dijete u dobi od tri godine može pravilno izgovarati slijedeće glasove: j, f, v, h, l, a, e, i, o, u, a glasovi: s, z, c, š, ž, č, ć, đ, dž, r, lj, nj još mogu biti nejasni dok dijete ne navrši četiri godine. Pogrešan izgovor glasa r tolerira se do dobi od četiri i pol godine. Nepravilan izgovor glasova tolerira se u obliku supstitucija i distorzija glasova do tri i pol ili četiri godine.. Nakon navršene treće godine života više niti jedan glas ne smije biti izostavljen u govoru (omisija). Omisije se mogu još javiti jedino u leksičkim dislalijama, budući da dijete još uvijek nije sigurno u fonetski sastav riječi. Dijete starije od pet godina trebalo bi sasvim ispravno izgovarati sve glasove materinskog jezika.
POREMEĆAJI GLASA
Poremećaj glasa postoji onda kada visina, jačina ili kvaliteta glasa privlači veću pozornost od onoga što govornik govori ili kada govornik prilikom govora osjeća bol, nelagodu tj. kada govor predstavlja napor. Promuklost (disfonija) je glavni pokazatelj postojanja glasovnih poteškoća. Klasična podjela oštećenja glasa je na organska i funkcionalna oštećenja glasa. Možemo reći da je oštećenje glasa organsko ukoliko je uzrok anatomske prirode, dok funkcionalna oštećenja u osnovi imaju poremećenu funkciju fonacije koja je uzrokovana pogrešnom i neadekvatnom uporabom fonacijskog aparata. Promuklost u dječjoj dobi je česta pojava ali ukoliko se promuklost pojavljuju često ili traje duži period potrebno je potražiti pomoć. Najučestalija promjena glasa u dječjoj dobi je hiperkinetička disfonija. Radi se o primarno funkcionalnom poremećaju glasa (hiperkineziji) i sekundarnim morfološkim promjenama u sluznici grkljana. Čvorići na glasnicama (vokalni noduli) su najčešće organske promjene u djece, a nastaju kao posljedica hiperkinetičke disfonije. Jedno od glavnih obilježja dječje komunikacije je glasan govor pa tako vikanje i dovikivanje na igralištu, glasan govor među vršnjacima, proizvodnja neobičnih zvukova spadaju u svakodnevne oblike dječje komunikacije i sl. Ovakvi načini komunikacije dovode do zlouporabe glasa i do nastanka glasovnih poteškoća u dječjoj dobi. Da bi se kod djece smanjio rizik za pojavu glasovnih poteškoća potrebno je razviti svjesnost o pravilnom načinu komunikacije i govora. Veliku ulogu u tome imaju roditelji, odgajatelji i okolina u kojoj dijete svakodnevno boravi. Dijete mora znati prepoznati vokalna ponašanja koja dovode do zlouporabe glasa kao što su vikanje, vrištanje itd.. Osim razvijanja svjesnosti o situacijama u kojima dolazi do zlouporabe glasa potrebno je kod djeteta eliminirati situacije u kojima dolazi do zlouporabe glasa ali i pružiti pozitivan primjer pravilnog načina govora.
Ako vam se čini da ste u ovom članku prepoznali probleme koji muče vaše dijete, obratite se stručnjaku logopedu. Možda mu govorna terapija još nije potrebna, ali barem ćete dobiti korisne savjete kako sami pomoći djetetu da prebrodi taj problem.
Javite se logopedu ako:
-sumnjate da se govor vašeg djeteta razvija sporije nego govor njegovih vršnjaka
-do treće godine dijete nije svladalo govor
-dijete ima tri i pol godine,a ne izgovara pravilno glasove (osim glasa R –izgovor glasa R do 5 godina)
-mislite da Vaše dijete muca
-u glasu Vašeg djeteta prisutna je učestala ili konstantna promuklost te dijete često ostaje bez glasa
-dijete ima teškoće u usvajanju čitanja i pisanja
-dijete ima teškoće s usvajanjem matematičkih operacija i brojevnih odnosa
-želite provjeriti spremnost Vašeg djeteta za školu ili ga želite bolje pripremiti za školu
-trebate savjet kako poticati govono-jezični razvoj djeteta
-trebate podršku, savjet ili mišljenje o nekom od područja kojima se bavi logoped.
Tekst preuzet s
http://www.logopedskikabinetabc.hr/