03.02.2010.Evo nas, moja pahuljica i ja zajedno smo već punih 13 tjedana.
Ipak, vratimo se prvo na početak.
Dakle, nakon nebrojenih pretraga i liječničkih pregleda napokon smo dobili zeleno svjetlo da možemo „raditi“ na našoj bebici. Za one od vas koje to ne znaju, 29.10.2008. naša je mala obitelj doživjela najteži trenutak, tugu koja se riječima ne da opisati-izgubili smo našu voljenu i željno očekivanu bebicu u 26. tjednu trudnoće radi srčane mane. Kratko vrijeme nismo bili sigurni hoćemo li uopće imati snage da ponovo poželimo bebu...ali mislim da je ljubav jača od svega, a kod nas je ne manjka. Ljubav prema izgubljenoj bebici, prema našem sinčiću Brunu i naravno, naša međusobna ljubav nas je zapravo potaknula da poželimo pokušati ponovo-sada znamo da smo jači od svega.
A sada ne sretne trenutke!
Odmah sam znala da sam trudna. Ne znam kako, nisam imala nikakvih simptoma, jednostavno sam znala. Naravno, nestrpljiva kakva jesam, odem i kupim test-koji pokaže nagativan rezultat (naravno, pa bilo je to 7 dana prije datuma kad sam trebala dobiti menstruaciju). No dobro, pričekat ću još malo,
ali ja znam da sam trudna. Eto, prođe još 7 dana, pripremam za ručak pohana pureća prsa-koja uvijek prije namočim u pivi jer su tada mekša. Ajme, kako ta piva lijepo miriše!!! E sad nema sumnje, ajde dragi trči u apoteku, ja moram znati! Iako se preporuča test raditi ujutro, iako mi još ne kasni, odmah radim test, odmah se nakon nekoliko sekundi javlja plusić...
pa znala sam! Sreći nema kraja. Odmah vijest obljavljujemo najbližima. Svi su sretni, ali najsretniji je naravno Bruno.
Prvi posjet ginekologu 03.12.2009. – Z.M. 03.11.2009.,trudna 4 tjedna i 2 dana, pahuljica jedva vidljiva, još je rano. Kontrola za 8 dana.
Nakon nekoliko dana se razbolim, temperatura u jednom trenutku 38,6° -panika, ljutnja, tuga, briga...zašto, zar ne može biti sve lijepo i dobro?! Muž trči od ginekologa do liječnice opće prakse, nosi nalaze krvi i urina, dijagnoza upala bubrega, ginekolog određuje terapiju klavocinom. Idući dan već bolje, temperatura pala, zlo mi je više i od brusnica i od čaja...ma, što se mora nije teško-sve samo da bebica bude dobro!
Eto nas ponovo na pregledu 17.12.2009.– trudna 6 tjedana i 2 dana, bebica još skroz sićušna, CRL nešto manji od 6 tjedana. Zabrinuta do bola, trudim se da se ne nerviram, da budem što smirenija, stalno mi u glavi tinja neka sumnja, pritisak u prsima, bojim se, uvjeravam se da je sve dobro. Kad će više proći ta dva tjedna da idemo ponovo na kontrolu????
Slabo jedem, muka mi je, ali ne povraćam puno. Kava ne dolazi u obzir. Ajme, koliko mi toga smrdi!!! Smršavila 3 kile unatoč blagdanima, živciram se i radi toga. Ma, živciram se radi svega, srećom ukućani oguglali, ignoriraju, znaju da je to normalno kad sam trudna. Ipak, najljepše je doba godine, opuštam se pomalo, uživamo u obiteljskim blagdanima. Svaku priliku koristim da spavam, mogla bi spavati cijeli dan. Dečki se trude da mi omoguće što više mira, izlaze stalno van da bih se ja mogla odmarati. Obožavam ih!
Još uvijek radim, ginekolog naredio da što prije otvorim bolovanje, toliko toga na poslu za pozavršavati, kraj godine, treba obučiti kolegu koji će me mijenjati...a ja nemam snage za ništa, stalno mi se spava, ništa mi se ne da. Ipak, odrađujem sve, dugo sam gradila svoj status, ne mogu sada zabrljati. Direktor me moli da ostanem još nekoliko tjedana, pristajem raditi do 15.01.
Napokon kontrola! 07.01.2010. – 9+1....
sve super, napokon se osjećam malo lakše. Vidim da je i ginekolog napokon zadovoljan. CRL 28=9+6. Odlazimo sretni, kontrola opet za 2 tjedna, dotad trebam izvaditi krv. Dolazimo kući, Bruno odmah pita kako je bebe, je li beba dobro. Ljubav moja prekrasna! Pokazujemo mu slike sa ultrazvuka, "Mama, ja vidim da je ovo dječak!".
Ponovo mi je ginekolog naglasio da bih trebala prestati raditi. Ma još samo tjedan dana. Na poslu svi super prema meni, stvarno je lijepo kad vidiš da te kolege i klijenti vole i cijene. Polako sve privodim kraju, pozdravljam se s kolegama ovdje i u drugim gradovima, s najdražim klijentima...odlazim sretna i puna pozitivnih emocija...svi su divni. Kako ću se naviknuti da ne radim???
Jedino što me sada malo muči su financije, ipak ću imati puno manja primanja dok budem na bolovanju, ma, neću se radi toga sekirati, nekako ćemo se snaći dok ne počne porodiljni, pa opet budem na punoj plaći. Uživam u kući, baš je lijepo što ne radim!
Brzo prolaze ovi tjedni, 21.01.2010. – kontrola, 11+2. Sve super, sve sam opuštenija...sve će biti dobro. CRL 51=12. Dogovaramo se s ginekologom za dalje. Baš i nisam neka mladica, punih mi je 36! Niiti ginekolog niti mi nismo za amniocintezu, na granici sam što se tiče godina, obavezna je sa 37. Za 3 tjedna kontrola, tada će mi otvoriti trudničku knjižicu i dati uputnicu za triple test u Splitu. Kaže da je to čista formalnost, kod nas nema nikakvih genetskih predispozicija za malformacije (radili smo kariogram), ali da budemo mirni.
Uh, al sam se raspisala! Sve u svemu, osjećam se sve bolje, umor lagano nestaje, mučnina više nema. Izgubljene kile sam vratila i uspjela dobiti 2 dodatne. Svako jutro pijem svježe iscijeđen sok od grejpa i naranči, jedem dosta voće, pijem mlijeko. Ipak, samo razmišljam što ću kuhati, stalno bih nešto fino jela! A kolači!!! Ja koja nikad nisam bila za slatko, sad bih stalno tukla po kolačima. Ma dobro, i dalje preferiram one koji nisu puno slatki. Bit će bolje kad malo zatopli pa budem malo više van kuće. Baš uživam što ne radim, zaboravila sam kako je to lijepo ponekad. Napokon imam vremena za čitanje!
Eto, drage moje, toliko od mene zasad...nadam se da vas nisam previše udavila.
PNIKIN TRUDNIČKI DNEVNIK
