Zavist je sveprisutna među nama ljudima i prati nas otkad postojimo. Možda nije razborito tvrditi da je sastavni dio nas samih, pa da joj se ne možemo oduprijeti, jer možemo.
Zavist je početak mržnje, a ako nas obuzme mržnja, ugrožena je naša sloboda.
Zavist je svakako odnos prema drugome, ali i neugodan osjećaj za onoga tko je osjeća, a pogotovo ako aktivira na negativno djelovanje. Mržnja razara i onesposobljuje, ograničava i zarobljuje.
Pa kad zelenimo od zavisti zbog nečijeg uspjeha, moramo se zapitati što to s nama osobno nije u redu. Počnemo li se preispitivati, odmah ćemo uočiti gdje smo griješili i griješimo. Naići ćemo na nemar, lijenost, neznanje, sve propust do propusta.
Kod onog kojem zavidimo, potpuno iracionalno, vidimo samo njegov uspjeh, koji nama izgleda kao da je pao s neba. Zavist nam zamrači um, ne sagledavamo više stvari kakve u stvarnosti jesu, taj nas osjećaj prožme i neda pristup zdravom razumu.
Djela počinjena iz zavisti, uvijek su zla djela. Zavist se širi poput otrova, mi sami poput zmija, ubrizgavamo taj otrov, a da se ni ne zapitamo za posljedice tog ubrizgavanja.
Naša osobna zavist je naš najveći neprijatelj, ma koliko taj osjećaj izazivaju u nama drugi, ili mi barem tako mislimo. Zavist je autodestruktivan osjećaj, koji zapravo nas zarobljava i oduzima nam slobodu.
U mreži osjećaja koji nas obuzimaju, zavist bi bila rupa na mreži. Svakako je treba pokrpati. Isto kao i osjećaj srama, zavist nas obuzme i ne možemo je spriječiti ili prevenirati. Ono što možemo, možemo jedino da se pozovemo na zdrav razum i preispitamo se, to jest podvrgnemo se samokritici. Ako već pod silom zavisti jedni druge grizemo i glođemo, barem se sačuvajmo od toga da jedni druge ne proždremo.
...evo mali tekstić o zavisti
jedna od ružnijih stvari među ljudima,no
žene zavidite li drugima,zavide li vama,kako se nosite sa zavisti u vama i oko vas
