Ja oćeš-nećeš, di god dođem, ispadnem u centru pažnje
. Priznajem, neki put je to isključivo zahvaljujući vlastitoj jezičini
, al miljon puta mi se dogodilo da negdje ni riječ nisam rekla, ni išta posebno napravila, a da me ljudi zapamte
- i to još godinama kasnije pamte aaff .
A sad - jel volim biti u centru pažnje ...
Pa da i ne.
Ne - jer mi ne treba publika, opće obožavanje i bezrezervno povlađivanje da bih se osjećala dobro.
Da - zato jer sam sretna kada zbog nečeg što ja napravim/pokrenem ili preuzmem stvar u svoje ruke - radi čega sebe stavim u centar pažnje, što je, usput, prilično nezahvalan posao, znate
- drugi kažu da je
njima to bilo lijepo i ugodno druženje i da su se dobro zabavili odnosno proveli radi toga
.
A kad već privlačim pažnju, onda sam se naučila nositi s tim
... pa mi tak nije problem probiti led negdje pa se prva javiti za, recimo, karaoke, na tulumu
, pokrenuti maraton viceva na nekom kakti ozbiljnom skupu
, prijaviti se i nastupiti na TV kvizu ili natjerati hrpu pomahnitalih tinejđera da ko bubice mirno, pobožno i
s interesom odslušaju predavanje o stanju u srednjoj i jugoistočnoj Europi u drugoj polovici 19. stoljeća
.
No, falabogu, JOŠ
nisam od onih koji kad dođu negdje di je netko drugi u centru pažnje, imaju bolesnu potrebu nadmetati se s njim za dominaciju ... mada znam i takve ljude
.
Al da je bilo nekih kojima nije bilo drago kad sam ja negdje bila u centru pažnje - bilo je. Al to je njihov problem, ne moj
.
